Prolazim istom ulicom svakoga jutra. Vidim nebo, ptice, prolaznike. Neka žena sa šarenim šeširom čeka autobus, stari komšija vodi svoga psa. Krenula sam na predavanje, prvi čas dendrologije. Zadatak je sakupiti herbar, zamislite ljudi čak 100 vrsta! Vraćam se kući razmišljam u sebi… Zar ih ima toliko? Kako??? Da li je moguće da se nikada nisam osvrnula, da nikada nisam pogledala, a bilo je tu, ispred očiju. Kako sam mogla gledati, a ne vidjeti. Kako to da se nikada nisam zapitala šta je ovo… Kako? Ali, sve se da naučiti. Problem je u nama jer su ponekad najočiglednije stvari slabo ili nikako uočljive. Najlakša pitanja imaju najkompleksnije odgovore. Vremenom naučimo kako ništa nije onako kako se u prvi mah čini. Drvo je živo ono jede, diše, raste, ali ne govori. I koliko god drvo bilo lijepo za gledati, nikada nećemo vidjeti sve šta se događa dok ono raste, kako usvaja vodu, kako diše. Drvo mora razviti snažan korijen da bi ojačalo i stvorilo svu ljepotu. Tu se sakrio odgovor… Isto je i sa ljudima. Svako drvo je lijepo na svoj način i svako drvo je novi kosmos, nova duša, novo biće. Ne postoji isto takvo. Ljepota nije samo spolja, ljepota je u snažnim korijenima koji se dugo i temeljno šire. Treba mnogo strpljenja, vremena, truda. Živjelo nam drveće!
Stojanka Berić, student treće godine
